FRANJO TUDJMAN
FRANJO TUDJMAN
FRANJO TUDJMAN, a Horvát Köztársaság elnöke: (horvát nyelven) * Az Országos Fordító és Fordításhitelesítő Iroda Rt. által hitelesített horvát nyelvű szöveg.*
Gospodine Predsjednice Republike,
Gospodine Predsjednice Parlamenta,
Gospodje i gospodo,
Dame i gospodo.
Osobito mi je zadovoljstvo sto Vam se mogu danas obratiti kao prvi poglavar suverene, nezavisne, samostalne i demokratske hrvatske drzave, koji dolazi u Vasu zemlju nakon stoljeca zajednickog zivota u drzavnim tvorevinama, koje su nas povijesno povezivale, ali iz kojih smo podjednako zeljeli u punu samostalnost i suverenost.
Tih osam stotina godina zajednickoga zivota ostavilo je, usprkos posebnostima i medjusobnim prijeporima, trajan biljeg nase kulturne, civilizacijske i gospodarske pripadnosti srednjoeuropskom krugu naroda, krscanskoj civilizaciji i demokratskim idejama koje su oblikovale nas nacionalni zivot i karakter.
Mnoga povijesna iskustva stekli smo zajedno, a druga smo sticali odvojeno nakon prvog i drugog svjetskog rata. Na osnovi svih skupo placenih iskustava danas mozemo zrelo razmisljati i govoriti o svojoj povijesti s opce ljudskom i nacionalnom odgovornoscu da bismo iz te povijesti izvukli srvhovite pouke, i da ne bismo ponavljali pogreske iz proslosti.
U Europi, a i cijelom svijetu ima odvec malo razumijevanja za interese i sudbinu malih naroda. Stoljecni zivot malih naroda u drugim drzavnim tvorevinama, i pod vladavinom velikih imperijalnih sila, uvjetovao je u svijesti svjetskih cimbenika nedostatak shvacanja da mali narodi imaju svoj poseban nacionalni, vjerski, kulturni i civilizacijski identitet, koji odrzava njihovu opstojnost usprskos svim nastojanjima velikih za nepriznavanje njihovih prava na poseban samostalni zivot.
Svijest o nacionalnoj posebnosti nije nikada bila zatrta kod hrvatskog naroda koji je uvijek tezio ostvarenju svoje nezavisne i suverene drzave.
Tu svijest nisu mogle promjeniti niti tzv. velike ili nadnacionalne ideje panslavizma, austroslavizma i jugoslavenstva, a niti one liberalizma, pacifizma, socijalizma ili komunizma. Nisu je mogle unistiti niti imperijalizmi i sovinizmi nasih susjeda, niti teznja za prosirenjem njihove moci prisvajanjem dijelova naseg nacionalnog podrucja. Tu svrhu nisu mogle postici ni najokrutnije namjere osvajackih ratova - genocidno istrebljivanje, ili kako se to danas kaze " etnickog ciscenja" - koje nisu tek ovovjekova pojava nego ih nalazimo u cijeloj europskoj i svjetskoj povijesti.
Takva nesretna sudbina, koju smo iskusili u proslosti, cini nas osjetljivim na svaku opasnost po nasu slobodu i neovisnost, i na ugrozavanje naseg nacionalnog identiteta. Povijesna zbilja u proslosti upucuje na bitnu spoznaju: ne zaboraviti kako i zasto se sve to zbivalo, da bi se izbjegla mogucnost ponavljanja zla koja su nas u proslosti ugrozavala.
Taj obrambeni mehanizam mora postojati u svijesti naroda i njegovih politickih vodja - ne kao jednostavno odbijanje svih veza i suradnje - nego kao oprez i razboritost u vodjenju svake politike, pa i one koja vodi unapredjenju suradnje prema gospodarskim, a pogotovo politickim integracijama, koje se danas promicu kao spasonosno rjesenje za nas kontinent.
Valja takodjer imati na umu da pokusaji stvaranja jedinstvene Europe nisu nove pojave. I prije danasnjih integracijskih procesa postojala su carstva koja su ujedinjavala gotovu cijelu Europu: od Rimskog Carstva, Svetog Rimskog Carstva i Habsburske Monarhije, a ne treba zaboraviti ni Napoleonovu ni Hitlerovu Europu, pa ni zamisao i stvarnost Staljinove sovjetske Europe. Za novu ce Europu stoga biti odlucujuce koliko ce i kakve pouke izvuci iz tih povijesnih zbivanja da bi se izbjeglo ponavljanje svega onoga sto je dovelo do njihove propasti.
Prije odgovora na pitanje kako Hrvatska gleda na europske integracije, treba imati pred ocima cinjenicu da je do ponovne uspostave samostalne hrvatske drzave doslo u prijelaznom povijesnom razdoblju raspada socijalistickog sustava i visenacionalnih drzava u Europi, ukljucujuci i azijski dio Sovjetskog Saveza.
Glavni medjunarodni cimbenici te su povijesne promjene dozivljavali dvostruko: s jedne je strane nestajala stalna opasnost prosirenja nedemokratskog sustava prema Zapadu, ali se s druge strane pojavljivao strah od posljedica raspada dotadasnjeg medjunarodnog poretka, koji je pocivao na ravnotezi sila i utjecaja, s izgradjenim politickim ustrojstvom u medjunarodnom poretku te ravnoteze.
Bitni europski i svjetski cimbenici, pa i cijelo svjetsko javno mnijenje bili su opcenito protiv stvaranja novih drzava u Europi. Pojava takvih drzava remetila je postojece europsko uredjenje izgradjeno na rezultatima prvog i drugog svjetskog rata. Pojava novih nacionalnih drzava, po misljenju svih onih koji su bili zainteresirani za postojeci poredak, bila je zarazan primjer onim snagama u svim visenacionalnim drzavama koje su se nastojale osloboditi povijesnih okova neravnopravnosti, ili neprirodnih drzavnih zajednica, i hegemonizma vladajucih naroda u takvim zajednicama.
Cesto se puta mogao cuti prigovor: dok se Europa integrira, vi se dezintegrirate! Ili: europski mali narodi nemaju povijesnih izgleda da prezive u svojim samostalnim malim drzavama. Zanimljivo je da je ovaj posljednji prigovor bio upucen Hrvatskoj od predstavnika jedne europske zemlje koja je po teritoriju i po broju stanovnika nekoliko puta manja od Hrvatske.
Za ocuvanje Jugoslavije po svaku cijenu bile su glavne europske sile, ali i vec tada jedina svjetska sila - SAD. S takvih se gledista Hrvatskoj pripisivala ne samo glavna krivnja za razbijanje u svijetu prihvacene prve i druge Jugoslavije, vec i utjecaj na radikalizaciju nacionalnih pokreta u drugih visenacionalnim zemljama, kao sto su bile Cesko-Slovacka i Sovjetski Savez. A ne treba zaboraviti i nacionalne probleme u nekih zapadnim drzavama.
Gotovo svi podjednako vazni cimbenici europske i svjetske politike zeljeli su ocuvanje Jugoslavije - zbog istodobnih ili razlicitih ciljeva, pa i suprotnih interesa - zadrzati svoj uticaj i spreciti druge utjecaje na strateski vaznom podrucju srednje i jugoistocne Europe.
Premda bi, razborito gledajuci, samostalna, demokratska i gospodarski stabilna Hrvatska - koja se uspjela othrvati agresiji jugokomunisticke armije i srpskog imperijalizma - trebala biti objerucke docekana pri svom povratku u krug europskih naroda i drzava, to se nije dogodilo. Docekana s izrazitom nenaklonoscu, Hrvatska je bila ostavljena i pred europskim vratima. Njoj su se stalno pronalazili nedostaci, koji su cesto daleko manji od onih u zemljama koje su ranije primane u europske integracije. Najveci je apsurd to da se najzesca kritika upucuje Hrvatskoj nakon sto je, kao suverena drzava i clanica Ujedinjenih Naroda u skladu sa Poveljom Ujedinjenih Naroda i pravilima medjunarodnog prava, upotrijebila legitimnu silu za oslobodjenje svojih podrucja, prema onima koji su joj nametnuli rat i okupirali dio drzavnog teritorija. I to u okolnostima kad su mlaki postupci medjunarodne zajednice zasticivali okupatora i u stvarnosti dovodili do komadanja novostvorene drzave. Potpuno je na mjestu postaviti u svezi s tim pitanje: koja bi drzava od onih koje to prigovaraju Hrvatskoj postupila drugacije kada bi njen, ne samo suverenitet nego i opstanak bio doveden u pitanje?
Zbog takvih politickih postupaka, Hrvatskoj se jos uvijek postavljaju ne samo zapreke za ulazak u zapadnoeuropske integracije, vec ju se upucuje na integracije u balkanskim i jugoistocnoeuropskim okvirima.
U tim okvirima, osobito onom o regionalnoj zajednici bez Slovenije, a s Albanijom, Hrvatska bi se nasla u jos nepovoljnijem polozaju nego u bivsoj Jugoslaviji. To je ocito i iz tzv. regionalnog pristupa Europske Unije o zakljucivanju buducih sporazuma u suradnji sa zemljama bivse Jugoslavije. Hrvatska je pri tome stavljena u isti "kos" sa sadasnjom Jugoslavijom i Bosnom i Hercegovinom, dok su Albanija i Makedonija cak vec u boljem polozaju, jer su s njima vec utvrdjene neke ugovorne suradnje.
Osnovna teza tog pristupa zemljama "juzno od Slovenije i sjeverno od Grcke" - kako ih je nazvao opunomoceni predstavnik Europske Unije - jest da ce Europska Unija traziti od tih zemalja medjusobnu suradnju i povezanost, slicnu onoj kakva postoji u Uniji, kao preduvjet za suradnju Unije sa svakom od tih zemalja. Pri tom se kao preduvjet postavlja ne samo suradnja na svim mogucim podrucjima, nego i stvaranje jedinstvenih sustava energetike, telekomunikacija, svih vrsta prometa, poljoprivrede, zastite okolisa, slobodnog prometa ljudi i roba. Jednom rijecju, cvrsce povjezivanje no sto je to igdje do sada ostvareno.
Na prigovore koje smo postavili takvom pristupu, odgovara nam se, i tvrdi i relevantnim dokumentima, da cilj nije stvaranje nove politicke zajednice na prostoru bivse Jugoslavije. No, odgovorni cimbenici ne uzimaju u obzir posljedice takve, na odredjeni prostor ogranicene suradnje i stvaranja jedinstvenih sustava. Izgleda da su zaboravili kako se stvarala danasnja Europska Unija, od Zajednice za ugljen i celik, pa nadalje. Kad bi Hrvatska morala biti unaprijed vezana za balkanski "jugoslavenski lona", to bi tijekom vremena bez dvojbe dovelo do pokusaja politicke integracije.
Sto bi takva prethodna integracija - svejedno je li ona eurojugoslavenska, balkanska ili jugoistocnoeuropska - znacila za Hrvatsku, nije tesko zakljuciti bilo kojem razboritom covjeku. Po svojem geopolitickom polozaju, po citavoj svojoj cetrnaeststoljetnoj povijesti, po svojoj civilizaciji i kulturi, Hrvatska pripada srednjoeuropskom i sredozemnom krugu u Europi. Politicka povezanost sa Balkanom od 1918. - 1990. samo je kratka epizoda u hrvatskoj povijesti za koju smo odlucni da se vise nikada ne ponovi.
Suradnja, zapravo regionalna integracija, kakva nam se predlaze s nasim juznim susjedima kao preduvjet odnosa sa Europskom Unijom, dovela bi do gospodarskog nazadovanja i s vremenom do politicke ovisnosti, sto bi znacilo negaciju svega sto je Hrvatska postigla svojom borbom za tesko stecenu hrvatsku slobodu, demokraciju, samostalnost i neovisnost.
U kakvu se Europu Hrvatska zeli i moze ukljuciti?
Najprije treba reci da Hrvatska jest u Europi, gdje je uvijek i pripadala! To vise nije, nadajmo se, Europa sukobljenih i dijametralno suprotnih interesa u kojoj jedna zeli nametnuti svoju prevlast drugoj.
Mi zelimo biti dijelom ujedinjene, demokratske Europe, u kojoj ce pojedine clanice ravnopravno uredjivati svoje odnose na dobrobit svojih naroda. Spremni smo prihvatiti rezultate do kojih su zajednicki dosle zemlje Europske Unije u izradi europskih propisa, od Rimskog ugovora do Maastrichta. Odani smo svim demokratskim stecevinama na kojima se osniva europska integracija. No, zelimo da se na Hrvatsku u procesu ukljucivanja u Europu gleda prema njezinim vlastitim dostignucima u razvitku demokracije i gospodarstva, a ne u zavisnosti od stupnja razvitka drugih zemalja u balkanskim regionalnim okvirima.
Uostalom, zar bi za interese ujedinjene Europe bilo korisno stvaranje neke nove neprirodne zajednice na ovim prostorima koja bi u sebi nosila zametak novih nesporazuma, nemira i sukoba? Zar nije bolje podupirati demokratski i gospodarski zivot u svakoj od tih drzava na ovom prostoru posebno, no stvarati nove "bacve baruta" koje su u posljednja dva stoljeca nekoliko puta izazvale pozar u Europi?
Nepovratno je proslo vrijeme nezrelosti hrvatske politike i trazenja oslonca u stranim dobrotvorima u Europi i svijetu. Hrvatska je mala, odnosno srednja zemlja, ali sa zavidnom civilizacijom i kulturom, s gospodarstvom u usponu, koje je ispred vecine gospodarstava zemalja koje su izasle iz socijalistickog drustvenog sustava. Uspostavom svoje samostalnosti i suverenosti, Hrvatska je stvorila osnove da svoju vanjsku politiku vodi u skladu sa hrvatskim nacionalnim i drzavnim interesima, vodeci racuna o medjunarodnim okolnostima, ali cuvajuci svoje dostojanstvo i ravnopravnost s drugim zemljama, ne podlijezuci hirovima i interesima onih koji joj nisu skloni.
Ne prihvacajuci nikakvo formalno ukljucivanje u bilo kakve regionalne balkanske okvire, Hrvatska je u potpunosti spremna na razvijanje dobrih odnosa s cijelom Europom u procesu europskih integracija, i za razvijanje odnosa sa svim drzavama juzno od njenih granica - sto znaci sa balkanskim i jugoistocnoeuropskim - posebno na pojedinim projektima od zajednickog interesa, kao sto su prometnice i energetska infrastruktura i slicno.
Danas se Europska Unija nalazi na vaznoj razdjelnici za njezin dalji razvitak. U tijeku je Medjuvladina konferencija, na kojoj se raspravljaju pitanja za nastavak puta jacanja gospodarske, monetarne i politicke integracije. Na Sastanku na vrhu sefova drzava i vlada, koji ce se uskoro odrzati, trebale bi biti donesene zivotno vazne odluke o ovim pitanjima. Hrvatska ce pazljivo pratiti taj razvitak, napose pitanje tzv. fleksibilnosti, sto bi trebalo omoguciti, ako bude prihvaceno, razlicite stupnjeve medjusobnog povezivanja, ne ugrozavajuci vec postignuto na putu stvaranja jedinstvene Europe.
U okviru ostalih europskih integracijskih kretanja, Hrvatska ce nastaviti suradnju u Srednjoeuropskoj inicijativi, Radnoj zajednici Alpe-Jadran, a posebnu ce paznju posvetiti sto boljoj i uzoj gospodarskoj suradnji sa zemljama Srednjoeuropske udruge slobodne trgovine (CEFTA). Zakljucenje gospodarskih sporazuma sa zemljama te udruge, i pristupanje njoj neposredni je cilj hrvatske vanjske politike.
Na kraju bih se jos jednom zelio osvrnuti i na probleme sigurnosti i stabilnosti u Europi. Kako Europska Unija, tako i Sjevernoatlantski Pakt (NATO) nalaze se pred pitanjem kako osigurati stabilnost Europe i sigurnost europskih drzava. Izazovi sigurnosti nisu vise u Europi istovjetni s onima koji su postojali do 1989. godine, ali ne znaci da su nestali ako im se promjenio karakter. I Europska Unija i NATO moraju primiti nove clanice, ali i jamciti sigurnost i suradnju onima koji nece odmah biti primljeni u punopravno clanstvo. Postoji opasnost, i psiholoska i stvarna, da se oni koji ostanu pred vratima, bez jasne naznake da ce u buducnosti biti primljeni, osjecaju izolirani, i da ih to gurne u trazenje drugih opcija.
To bi bila velika opasnost za ocuvanje mira i stabilnosti u Europi i velika prijetnja stvaranju medjunarodnog poretka.
U takvom ozracju nesigurnosti otvorila bi se vrata mnogim razornim utjecajima, pri cemu ne treba iskljuciti niti mogucnost civilizacijskih sukoba. Nakon toliko stoljeca, medjusobnih sukoba i ratova, europski bi narodi i njihova politicka vodstva morali prihvatiti odgovornost za sudbinu Europe u cjelini, ali i podjednako svih njezinih naroda i njihovih drzava.
U suvremenim europskim kretanjima, odnosi nasih dviju drzava mogu biti primjerom prijateljstva i dobrog susjedstva. Izmedju madjarskog i hrvatskog naroda postoji prijateljstvo i razumijevanje, zasnovano na zajednickim interesima koji na vezu kao dvije susjedne i bliske zemlje iste kulture i civilizacije. Hrvatski narod nece zaboraviti pomoc koju mu je pruzio madjarski narod u teskim trenucima borbe za nezavisnost i samostalnost. Uvjeren sam, kao i cijeli hrvatski narod, da ce se i ubuduce nasi odnosi razvijati u duhu prijateljstva i suradnje, te da cemo se u ne tako dalekoj buducnosti naci zajedno u velikoj obitelji europskih naroda, u kojoj ce vladati ravnopravnost, suradnja i prijateljstvo.
Hvala Vam sto ste saslusali ove moje misli i iskrene zelje za buducnost i srecu madjarskog i hrvatskog naroda.
