Géza Pálffy JEDNA SLAVONSKA PLEMIĆKA OBITELJ U SLUŽBI UGARSKE I HRVATSKE Ivan Budor iz Budrovca i Njegova obitelj od 15. do 18.st…

Full text search

1001Géza Pálffy
JEDNA SLAVONSKA PLEMIĆKA OBITELJ U SLUŽBI UGARSKE I HRVATSKE
Ivan Budor iz Budrovca i Njegova obitelj od 15. do 18.stoljeća
Sažetak
Studija, na primjeru do danas manje poznate slavonske plemićke obitelji Budor iz Budrovca, pokušava privući pozornost na probleme koje su mađarska i hrvatska historiografija do sada jedva istraživale. Dijelom nastoji prikazati one relevantne specifičnosti koje su obilježavale mogućnosti stvaranje karijere i svakodnevice plemića koji su u 16.-17.stoljeću obitavali na teritoriju Slavonije, u prostoru između Drave i Save. S druge strane: sve to istražuje u okvirima temeljnih promjena, tijekom kojih je zahvaljujući značajnome prodoru Osmanlija, Slavonija u razdoblju kasnog srednjeg vijeka (Zagrebačka, Križevačka i Varaždinska županija) - do 1526.g. u organičkome sklopu s Ugarskom Kraljevinom, premda (slično Erdelju) često puta raspolaže posebnom upravom – postupno se ujedinjuje s Hrvatskom, kojoj je primorski prostor pretežito okupiran od Osmanlija. Na kraju, studija koja je pisana na temelju arhivskih istraživanja u Budimpešti, Zagrebu i Beču, posvećuje posebnu pozornost veoma tijesnoj vezi prostora sjeverno i južno od Drave a koji i dalje postoje, te na učinkovitu suradnju hrvatsko-mađarskog plemstva, kao posljedice koja proizlazi iz zajedničke sudbine.
Najznačajniji član obitelji, Ivan Budor (oko 1565.-prije 1622.) prema svjedočanstvu plemićke diplome (litterae armales) datirane l. studenoga 1610. - istodobno i kao veoma vrijednog „životopisa” opisanog na 21 stranici - prvobitno je u Slavoniju preseljen iz Veszprémske županije približno u prvoj polovici 13. stoljeća, da bi u srednjemu vijeku u Križevačkoj županiji osnovao posjede. Njihov pređi bio je Sagud (†l284.) koji se spominje obiteljskim imenom de Gorbonok. Njegov je sin bio Budor (drugačije Bodor, †1326.), čiji praunuk Adam (†1448.) i njegovi potomci sve do izumrća obitelji 1739., obiteljsko ime de Budróc(z) (iz Budrovca) dobivaju po novom posjedu (danas Budrovec u Hrvatskoj, jugoistočno od Đurđevca). Obitelj Budor u 15.stoljeću bila je jedna od obitelji najbrojnijega sloja slavonskih plemenitaša, premda ne i ubrajanih među najsiromašnije, tzv. „bene possessionati” familije. Premda članovi obitelji nisu ispunjavali značajniju ulogu niti u životu dijela Slavonije a niti u Križevačkoj županiji, njihovi su se posjedi u maloj mjeri postupno širili. Prvi, već poznatiji član obitelji, Adamov unuk, Andrija (†1533.) u mlađoj svojoj dobi oružjem protiv Turaka, kasnije zahvaljujući lokalnom, praktičnom iskustvu obrazovanjem stečenom poznavanju sredine, znanjem i gospodarskim saznanjima kao familijar (familiáris) općenito je bio u službi aktualnih hrvatsko-slavonskih banova.
Nakon poraza kod Mohača 1526. obitelj Budor je dospjela u veoma težak položaj. Pri čemu građanski rat koji je izbio između dva kralja Ferdinanda I. i Ivana Zapolje (Szapolyai) nije mimoišao niti prostor između Drave i Save, Osmanlije su kontinuirano prodirali kako u prostor primorske Hrvatske tako i u Slavoniju. Posljedica toga bila je da od 1550-tih godina započinje postupno spajanje dvaju područja. Teritorij nekadašnje Hrvatske Kraljevine gotovo u potpunosti propada (reliquiae reliquiarum/ostaci ostataka), međutim povlačenjem uglednijega broja plemenitaša prema sjeveru, naziv Croatia sve češće se uključuje u uporabu najprije kada se spominju južni prostori Zagrebačke županije (preko Kupe), a kasnije i sjeverniji dijelovi između Drave i Save u Slavoniji. U drugoj polovici 16.stoljeća, znači, umanjeni prostor Slavonije integriran je s prostorom Hrvatske Kraljevine koji mu je „nataložen”. To jest uslijed osmanlijske okupacije na teritoriju koji se proteže od Drave do Save stapaju se dva regnuma stvarajući time „zajedničku domovinu” slavonskom i hrvatskom plemstvu. Ovo stanje zorno je odrazila definitivna fuzija sabora dvaju područja (sabor, conventus, dieata regni Croatiae/ Sclavoniae) 1558.g., pojavljivanje rex regni Sclavoniae među titulama ugarskih kraljeva, djelomično stapanje sudbine Zagrebačke i Križevačke županije, te na koncu a ne i posljednjem redu, početak objedinjavanja slavonskog i hrvatskog plemstva.
Obitelj Budor u ovim je teškim desetljećima izlaz tražila na dva načina. Dok je Andrijin sin Siksto/Sixtus († 1551.) – slično mnogim svojim hrvatskim i slavonskim istomišljenicima - birao koncem 1530-tih godina preseljenje u zapadnu Ugarsku, drugi je sin Vid (1515/20.-1581.) unatoč 1002svim poteškoćama ostao u svojem zavičaju. Traganje za izlazom, nasuprot opsade drevnih posjeda u Križevačkoj županiji od strane Osmanlija, potonjem je bolje pošlo za rukom, Siksto/Sixtus, naime nije imao potomstva, a Vid se uspio održati u Varaždinskoj županiji koja nije do te mjere pogođena turskim pljačkama te u zaštićenijim dijelovima Križevačke županije. U tome je značajnu ulogu igralo njegovo dugotrajno vojačenje, naime od 1530-tih godina sudjelovao je u skoro svim onim pograničnim protuturskim akcijama koje su se odvijale u jugozapadnoj Ugarskoj i u Slavoniji. Isprva je službovao kraj bana Tome Nádasdyja (1537.-1539.), potom 1542. sudjeluje u velikom njemačkom carskom ratnom pohodu pokrenutom za oslobađanje Budima i Pešte, palim prethodne godine (1541), koji je završio neslavnim porazom. Dapače, 1546.-1547. za vrijeme zapovjedništva Petra Erdődyja, kasnije bana (1556.-1567.) nastupa kao husar čak i u „Schmalkaldenovom ratu", a nakon toga vojničke se službe prima čas na sjevernom priobalnom dijelu Drave (npr. u Sigetu), čas južnije (npr. u Koprivnici).
Bitnu promjenu u Vidovi životu značilo je sto je oko 1560. pronašao novoga gospodara u liku sigetskog junaka Nikole Zrinskog. Od tog trenutka je sudbina njegove obitelji u jednostoljetnoj povezanosti s hrvatsko-mađarskom vlastelinskom familijom. Na koncu, napustivši vojačenje zbog starenja, pri kraju života Vid je stupio u vlastelinsku službu: postao je kaštelan Trakošćana (castellanus arcis Trakostyan) sklapajući otmjen brak u odnosu na njegovo podrijetlo s Annom Herkffy (Herković) iz Zajezde († 1592.). Prednosti iz dugotrajna vojačenja, povezanosti sa Zrinskima, službovanja u Trakošćanu i povoljne ženidbe ukupno sagledano omogućili su njegovoj obitelji opstanak u zaleđu Varaždinske županije dapače i uspješnu udaju šest kćeri.
Povijest obitelji kulminira Vidovljevim sinom Ivanom (oko 1565.-prije 1622.) koji je u liku Elizabeta Pethőiz Gerse (†poslije 1618) izabrao suprugu iz redova najotmjenijeg slavonskog plemićkog sloja. Prvi dio njegova života, točnije, vojnički poziv sličan pređima gotovo se iz godine u godinu može pratiti prema prethodno spomenutoj plemićkoj diplomi (litterae armales):
- pretpostavlja se da je prije 1580. odgajan na čakovačkom dvoru ili na mjestima vojne službe (npr. Kaniži/Kanizsi) Juraja (1549.-1603.), sina Nikole Zrinskog;
- 1580.-1583.: služba u Slavoniji (28.-29.rujna 1580. pobjeda nad požeškim begom);
- 1583.-1584.: vojačenje u Lévi (danas Levice u Slovačkoj) pod zapovjedništvom prijatelja Juraja Zrinskog Franjom Dobóem i Andrijem Forgáchom;
- od 1585. nastavlja karijeru kao familijar Juraja Zrinskog; sudjeluje u nizu protuturskih akcija pod vodstvom bana Tome Erdődyja (1584.-1595.) (u lipnju 1585. kod Kostajnice, 5.-6. prosinca 1586. kod Ivanića);
- 1585/86-1589. služeći uz Juraja Zrinskog u tvrđavi u Kaniži (sudjeluje u svim većim pograničnim okršajima, konac kolovoza 1586. obrana Međimurja, 13. travanj 1587. porobljenje sajma u Kálmáncsehiju, 9.-10.kolovoza: bitka u Sárkányszigetu);
- 1589.-1593. husar u koprivničkoj tvrđavi u četi konjičkog poručnika kasnijega bana (1615.-1616) Benedikta Thuróczyja (ratujući i dalje svakodnevno s Turcima npr. početkom kolovoza 1591. oslobađanje Siska, 15. kolovoza opsada Moslavine/Monoszló, listopad: borbe u blizini Gradeca i Lovrečine, srpanj 1592. neuspješan napad na Petrinju i bitka kraj Bresta);
- 1593.-1597. službeni graničar Juraja Zrinskog u Bajči/Bajcsavár (nem. Weitschavar, danas Bajcsa), ponovno sjeverno od Drave, unatoč tomu i dalje ga slave viteštva u brojnim bitnim ratnim zbivanjima, prije svega pod zastavom svoga gospodara: travanj 1593. obrana stražarnice u Ficehazu/Fityeháza kraj Bajče, 22.lipnja bitka kod Siska, kolovoz: noviji neuspješan napad na Petrinju, 3.studenog bitka kod Stolnog Biograda; 22.-23.ožujak 1594. zauzeće Brežnice/Berzence, 24.ožujka opsada Corgova/Csurgóa i Segesda, svibanj-lipanj prvi napad na Ostrogon, srpanj-rujan događanja oko Dura/Győra, neuspješno odbijanje turske navale, bijeg; kraj srpnja-početak kolovoza 1595. opsada Bobovca/Babócse, Barče/Barcse i Dravskog Svetog Martina/Dráva szentmárton; 13.-20. kolovoza 1597. pobjeda kod Pape);
- 1597.-1603. vojak u privatnoj konjičkoj četi Juraja Zrinskog (1600.listopad: za pada Kaniže obrana Međimurja, 7.-13.listopad bitka kod Kanize-Sormása; rujan-studeni 1601. neuspješno osvajanje Kaniže; travanj 1603. borba protiv Tatara koji napadaju Slavoniju).
Ivan Budor nakon smrti svojega gospodara 1603. stupa u službu njegova sina Nikole (†1625.). Nedugo nakon toga zbog godina starosti napušta vojačenje te u zadnje jedno i pol desetljeće života prima se službi na vlastelinskom posjedu, u županiji i staležu. Znači, u tom smislu je zaokružio uspješno traganje za rješenjem svojega oca, naime domaganja posjeda u mirnijem zaleđu i trajne egzistencije. Ivan je u razdoblju 1606.-1622. istodobno bio jedan od najotmjenijih fanilijara (primarius familiáris) obitelji Zrinskih, dapače od 1615. ravnatelj njihovih posjeda (bonorum 1003gubernator) u Međimurju, županijski sudac (iudex nobilium) Varaždinske (1608.) i Križevačke (1617.) županije, u drugoj liniji županijskog plemstva znakovit kreator života u Varaždinskoj županiji, član niza sudova (među ostalim i banskog suda), dapče, u različitim poslovima povjerenik i stručnjak hrvatsko-slavonskih staleža. Temeljito poznavanje lokaliteta, izobrazba, poznavanje hrvatskog, mađarskog i latinskog jezika, praktična pravna iskustva i otmjena rodbina sveukupno su imala ulogu u njegovoj priznatosti i premda skromnom, ali i bogaćenju njegovih posjeda (medu inima i u Zagrebačkoj županiji, te u Međimurju u Zaladskoj županiji).
Ivan Budor je u zemaljskim razmjerima postigao iz više aspekata tipičnu ali nedvojbeno uspješnu karijeru. Nakon što je u začetku trideset godina kao husarski časnik igrao značajnu ulogu u obrani njegove hrvatske-slavonske i mađarske domovine, u drugome dijelu života uspješno se „nastanjuje” i osigurava budućnost svojoj obitelji službujući kod grofova Zrinski, sudjelujući u upravljanju Varaždinske županije, te ulogom koje se prima u javnome životu Hrvatske-Slavonije. Hodajući „utrtim” stazama svojega djeda i oca Ivan je, dakle, što u smislu položaja, što imovine, što društvene priznatosti u okvirima slavonskog plemstva učinio značajan iskorak.
Nasljedstvom koje im je ostavio otac, potomci, međutim, na žalost, nisu niti izdaleka znali iskorisititi i nisu ni približno baratali sa sličnim uspjehom. Premda njegovi sinovi, podijelivši dužnosti, još su nastavili nekadašnje očeve obveze (Gašpar [† 1660.] ugledni poslužitelj pjesnika i vojskovođe Nikole Zrinskog, Ivan ml. [†prije 1663.] postaje vojnik tridesetgodišnjeg rata), imovina je između Ivanova četiri sina i četiri kćeri ubrzo usitnjena. Začeci sivila koji nastaju kod obitelji uz nevjernost prema Zrinskima u najvećoj mjeri problem stvaraju time, što je izuzev Gašpara loza trojice ostalih braća (Ivan ml, Franjo i Stjepan) u slijedećem dvojem naraštaju izumrla. Obiteljska je tragedija uslijedila u slučaju Gáspáréváunuka Nikole. Iako je nastavljajući tradiciju još obnašao niže dužnosti u Varaždinskoj (1706.) i Zaladskoj županiji (1716.-1717.), u pomanjaknju ozbiljnijega talenta i patronata u Križevačkoj županiji nije uspio ništa povratiti od nekadašnjih obiteljskih posjeda oduzetih od Turaka. Njegovom smrću 1739. godine pak, jedna je drevna slavonska obitelj nestala s pozornice povijesti.
Povijest obitelji Budor služi nizom općih pouka za istraživanje hrvatsko-mađarskog ranog novijega doba i plemstva. S jedne strane: zorni je dokaz da je hrvatsko, slavonsko i mađarsko plemstvo u sudbinskom zajedništvu izazvanom turskim napadima bilo do kraja sposobno održavati veoma usku suradnju. Za njih Drava još nije značila čvrstu graničnu crtu, dapače više je povezivala sudbinu Ugarske Kraljevine i hrvatsko-slavonskih područja, nego što ih je razdvajala. Zapaženi dio hrvatsko-slavonskog plemstva djelovao je u politici, bilo kao krajiški vojnici, bilo županijski dužnosnici pa makar i kao vlastelinski familijari i bez problema su se kretali sjeverno i južno od Drave: pri čemu su često puta raspolagali posjedima u obje države, obnašajući u njima različite dužnosti, vladajući njihovim jezikom. S druge pak strane: autohtone slavonske plemićke obitelji, koje su ne manjim dijelom komunicirale već i u srednjem vijeku na hrvatskome (napr. Alapy/Alapići, Fodróczy, Geréczy, Gotal, Gregoriánczy/Gregorijanci, Gubasóczy, Hásságyi, Herkffy/Herkovic, Kasztellánffy, Kerecsényi, Konszky/Konjski, Ladányi, Miletinczy, Orahóczy, Pethő, Raveni, Szemchey/Svetački, Szerdahelyi, Tahy, Thuróczy, Urnóczy, Zabóky i dr.) u 16.-17.stoljeću prilično dugo i dalje sebe smatraju prije svega da su iz Slavonije, a ne iz Hrvatske. Fuzija dvaju teritorija te postupna integracija s hrvatskim plemstvom koje se naseljava dolazeći s juga pri koncu druge polovice 17. stoljeća značilo je začetke formiranja novog, sada već plemstva većim dijelom hrvatskog identiteta.
Na kraju: unatoč ujedinjenja hrvatskog i slavonskog plemstva podosta sličnosti zapaža se u sastavu, životu i stvaranju karijere hrvatsko-slavonskih i ugarskih plemićkih društava. Artikuliranim održavanjem srednjovjekovnih tradicija i sličnom organizacijom županija pojavljuje se uska povezanost mogućnosti nastanjivanja u mirnijem zaleđu i stvaranje posjeda, kako sjeverno tako i južno od Drave postojala je mogućnost za uspješno vojačenje, trajnija služba familijara uz jednog ili više vlastelina, aktivno sudjelovanje u upravljanju županija u blizini crte bojišnice, sklapanjem povoljnih brakova, učenjem, poznavanjem prava ili praktičnim pravnim iskustvima. Osim toga, jezična različitost, dapače različit (hrvatski, slavonski i mađarski) plemenitaški – a ne nacionalni - identitet, nisu pričinjavali gotovo nikakve poteškoće u suživotu plemića. Ujedinjenje Hrvatske i Slavonije, a potom i koegzistencija u 16.-17. stoljeću, među inima su baš zbog toga, unatoč svim potreškoćama i iskušenja ostvarena sveukupno sagledano uspješno i harmonično.
Studija na dvije tabele donosi genealogiju obitelji u srednjem vijeku i 16.-18.stoljeća, a u dodatku višestruko spominjanu povelju o potvrđivanju plemstva (litterae armales) Ivana Budora iz 1610. god. pisane na latinskom jeziku.

 

 

Ziarele Arcanum
Ziarele Arcanum

Vezi ce au spus ziarele din ultimii 250 de ani despre acest subiect!

Arată-mi

Arcanum logo

Arcanum se ocupă cu digitalizarea în masă, cu arhivarea și cu publicarea materialelor tipărite.

Despre noi Contact Apariții în presă

Languages







Ziarele Arcanum

Ziarele Arcanum
Vezi ce au spus ziarele din ultimii 250 de ani despre acest subiect!

Arată-mi